Home / Dokumenti / Govori / Uvodni govor Dragutina Lesara


Uvodni govor Dragutina Lesara na Osnivačkom saboru

Uvodni govor Dragutina Lesara

Dobar vam dan dame i gospodo, kolegice i kolege!

Iza mene je jako puno ovakvih skupova kao što je ovaj danas i mnogo nastupa i govora, ali vam moram priznati da nikada dosad nisam imao ovakvu tremu kao što je imam danas.
Jučer sam cijeli dan razmišljao kako započeti, što vam na samom početku reći, pitao sam se s kojim očekivanjima danas ovamo dolazite, i moram priznati, bojao se da vas u tim vašim očekivanjima ne razočaramo.

Ja vas molim da mi vjerujete, da smo u ovih nepuna tri mjeseca priprema učinili sve da danas posao odradimo najbolje što znamo. I obećajem, i danas ćemo se truditi raditi najbolje što znamo i ako negdje zapne, ili u nečemu pogriješimo, oprostite nam unaprijed, jer se međusobno još dovoljno ne poznajemo, neki se po prvi puta vidimo, pa su i pogreške moguće.

Uz vašu pomoć i samo uz vašu pomoć, ali ne samo danas, nego od danas pa nadalje možemo raditi uz što manje pogrešaka i možemo biti jako dobar tim. Mislim da riječ „tim" jest ključna, jer stranka koja nema dobar tim, ma koliko god ima dobro članstvo, neće uspjeti.

A kako je počelo?

U posljednjih godinu dana primao sam puno pisama, telefonskih poziva, elektronskom poštom, na mom blogu ali i na Facebooku, mnogi su me pitali: „Što čekaš? Kada ćeš? Zašto čekaš"? Neki od vas koji su mi ta pitanja slali, danas su u dvorani i to mi je posebice drago.

Što nas je spajalo u tim razgovorima, kontaktima, razmjeni mišljenja?

Prvo je nezadovoljstvo; nezadovoljstvo stanjem u domovini, nezadovoljni smo kako se Hrvatska vodi, nezadovoljni s vlašću ali i drugo; nezadovoljni s političkom scenom u Hrvatskoj, jer nismo vidjeli alternativu koja bi mogla ponuditi drukčiju Hrvatsku, drukčiju politiku i drukčiju vlast, i treće; svatko je od nas u svojoj sredini, koliko je god to mogao, pokušao stvari mijenjati.

Uslijedilo je ključno pitanje: Jesmo li spremni to nešto sada raditi zajedno, u jednom timu? Možemo li dakle pokušati zajedno Hrvatsku učiniti boljom?

I tako je to počelo. Kolege Branko Vukšić, Tonči Majica, Nikola Vuljanić... na prvom se sastanku okupilo nas petnaestak, neki koji su tada bili, odustali su na prvom koraku, ali pridružili su se novi.

U ovom predvorju ispred ove dvorane okupljalo se nas petnaestak, dvadesetak, tridesetak, brojali smo istomišljenike ali i brusili sadržaj i poruke i pitali smo se koliko nas je? Dvadeset, trideset, pa šezdeset, pa sedamdeset.

Bilo je bitno prijeći brojku sto, jer bez toga se stranka ne može osnovati i onda smo, kada nas još nije bilo sto, odlučili: Osnivački sabor održat će se 27. veljače 2010., pa što bude, bude.
Bez javnosti, bez medijske pompe, bez javnih poziva a uz vašu pomoć, u ponedjeljak u ponoć kada smo završili pridruživanje osnivača, u knjigu članstva bilo je upisano 198 članova. Htio bih se zahvaliti svima, a posebno kolegama Zlatku Starčeviću iz Đakova, Božidaru Kolariću iz Varaždina, gospođi Slavi i gospodinu Josipu Topleku iz Pribislavca koji su nam pomogli da okupimo, po meni ovu impozantnu brojku od 198 ljudi, a da za to osim nas, praktički nitko nije ni znao.
Mnogi su me pitali ima li u Hrvatskoj prostora za još jednu stranku?

Treba li Hrvatskoj još jedna stranka?

Budemo li JOŠ jedna stranka, prostora naći nećemo.

Mi moramo biti drukčiji od drugih, mi ćemo biti drukčiji od drugih!

Kako drukčiji?

Prvo, demokraciju ne moramo izmišljati, ona postoji, mi je moramo živjeti, mi moramo unijeti hrvatsku političku scenu u hrvatski javni život i u vlast u domovini i dati demokraciji da živi, ali ne samo tako i ne samo onda kada su izbori, ne samo tada građane pozivati da odlučuju, nego tako da narod odlučuje. Narod treba odlučivati i o ulazu u saveze poput NATO, EU, o ustavnim promjenama i arbitražama, o granicama, ne samo sa Slovenijom, već i drugim susjednim državama, jer mi nemamo riješene granice ni sa Bosnom i Hercegovinom ni sa Crnom Gorom ni sa Srbijom.

To pravo koje je u Hrvatskoj prisvojila vladajuća politička elita, moramo vratiti narodu natrag.

Drugo, istinu ne moramo izmišljati ona također postoji, mi istini moramo dati da živi. Pravo na istinu u Hrvatskoj sada imaju samo vladajuće političke elite, mi moramo govoriti istinu i kada je ona lijepa ali i onda kada se donose loše vijesti.

Ako na ništa drugo, narod u Hrvatskoj ima pravo na istinu.

Ni poštenje ne moramo izmišljati, ono također postoji, ali ne u ili kod vladajuće političke elite. Tamo caruje korupcija, mi korupciju moramo stjerati u Remetinec, Lepoglavu, (neki bi doduše željeli ponovo otvoriti i Goli otok)!
Poštenje moramo vratiti na vlast.
Pravdu ne moramo izmišljati jer i ona postoji, ali ne za običan puk, pravo na pravdu imaju samo moćni i bogati.
I pravdu moramo vratiti u hrvatske zakone, na hrvatske sudove, u hrvatsku vlast i u hrvatsku politiku.

Društvena solidarnost također postoji, ni nju ne moramo izmišljati ali ona je u Hrvatskoj zatomljena. Strahom... Strahom od gubitka radnih mjesta, strahom od neprimanja plaće, strahom od nemogućnosti upisa u škole ili na fakultete, strahom od siromaštva, korupcije, strahom zbog drukčijeg političkog mišljenja, strahom da će se izgubiti i ono što još uvijek imamo, kao pojedinac, kao obitelj ili kao uža zajednica, a kada se narod boji, onda društvene solidarnosti nema.
Mi ljude moramo ohrabriti na solidarnost i akciju, na bunt i prosvjed i javno prosvjedovanje protiv ovakve vlasti i ovakve politike. Bojim se da smo u vremenu i trenutku u kojemu vlast ne sluša narod, i bojim se, da će se samo demonstracijama netko ili upristojiti ili biti smijenjen!

Moramo biti u stalnoj borbi za demokraciju i istinu. U stalnoj borbi za poštenje a protiv korupcije, za pravdu a protiv nepravde, za društvenu solidarnost a protiv apatije, malodušja i beznađa.

Hoćemo li uspjeti?

Pitali ste me gotovo svi! Moramo, mi moramo uspjeti, ali protiv nas će biti i lijevi i desni i zato našu snagu moraju činiti ljudi, ljudi pošteni kao od majke rođeni, nećemo primati nikoga tko je suđen ili je pod istragom za bilo kakvo djelo korupcije, gospodarskog kriminala, prijevara, ratnog zločina, zločina protiv čovječnosti.

Nama nisu dobrodošli ni privatizacijski majstori ni snalažljivi poduzetnici, ali su nam dobrodošli oni koji poštuju tuđe pravo na rad i dostojanstvo rada i svojih radnika.
Ljudi su naša snaga, čovjek, muškarac i žena, mlad i star, radnik i intelektualac, službenik i namještenik, seljak, umirovljenik ili nezaposlen.

Čovjek, čovjek iznad, i čovjek prije svega!

Mi nismo i ne želimo biti u sukobu s kapitalom, tako dugo dok on ne ugrožava naše interese i naše dostojanstvo.
U ovoj zemlji svi imaju pravo i svi traže dostojanstvo, i branitelji i nacionalne manjine, vjerske manjine i seksualne manjine i dijaspora.
A ja pitam: što je dostojanstvo rada i radnika? Tko će njima vratiti dostojanstvo?
Činjenice: 309.000 nezaposlenih, 72.000 radnica i radnika radi i ne dobiva plaću. Prosječna plaća ne pokriva ni 60 posto obiteljskih potreba. 11 milijardi neplaćenih poreza i doprinosa s jučerašnjim datumom, 27 milijardi unutarnjeg duga, 5 milijardi završi u korupciji, 30.000 poduzeća je u blokadi, rok plaćanja jedan drugome davno je prešao 6 mjeseci, nitko nikome ne plaća ali svatko svakome duguje. Gospodarstvo je u kolapsu, a banke su prošle godine ostvarile profit od 2,5 milijarde, u državi u kojoj gospodarstvo jedva preživljava, u kojem 600 ljudi dobiva otkaz dnevno.

I što su vladajući napravili?

Smanjili su plaće javnoj upravi, zamrznuli mirovine, povećali PDV, uveli, zamislite, nazvali su porezom solidarnosti hadezarnu, smanjili kupovnu moć naroda za 15 posto, banke prodaju kuće radnicima koji ne mogu vraćati kredite jer ne primaju plaću, Elektra, vodovodi i distributeri plina i oni iz telefonskih kompanija obračunavaju zateznu kamatu ili isključuju usluge.
Ministar Šuker kaže da su javne financije pod kontrolom. A gospođa Kosor? Ona je iznenađena količinom korupcije, ona je iznenađena krizom, neisplatom plaća, iznenađena kao da je došla iz crtića „štrumfova".

A što radi naša stranačka oporba?

Dogovaraju se kad će sa gospođom Kosor popiti kavu ili čaj. Slažu „kukuriku" koalicije i Boga mole da ne bude prijevremenih izbora.

Suverenitet domovine Hrvatske je ugrožen!

Od 1991. do 1995. obranili smo teritorijalni suverenitet države i mirnom reintegracijom Podunavlja, zaokružili svoj teritorijalni suverenitet.
I onda smo strancima prodali banke i ostali bez financijskog suvereniteta, pa smo prodali INU i ostali bez energentskog suvereniteta, uništili proizvodna poduzeća i ostali bez gospodarskog suvereniteta, strancima rasprodali medije i ostali bez medijskog suvereniteta.

Na svu sreću još nisu uspjeli prodati izvore pitke vode, šume, poljoprivredna zemljišta, prometnu infrastrukturu a prvenstveno mislim na ceste i željeznicu, komunalnu infrastrukturu kao što su vode i plinovodi, i elektroprivredu. Ako i to izgubimo, gubimo potpuni suverenitet.

Onda će u ovoj državi suverenitet imati samo korupcijska mafija, njih, prema naputcima EU ne moramo privatizirati, njih nitko ne želi.

Sve ostalo, kažu moramo privatizirati... lažu. Lažu i kradu! Iza svake privatizacije lažu i kradu jer nije točno da država ne može biti dobar gospodar. Samo je pitanje tko upravlja državom? Nekada nam je, a uvijek smo bili podaničkog mentaliteta, gospodario Beč pa iza toga Budimpešta, pa onda Beograd, a sada su naše vlasti u Briselu.
Mi nismo euroskeptici, ali tvrdimo da nismo upotrijebili ni minimum pregovaračkih pozicija i snage da se hrvatski ulazak u EU ne temelji na podaništvu, nego na pregovorima.

Kolegice i kolege! Ako vjerujete da politika mora izvirati iz vrijednosti demokracije, istine, poštenja, društvene solidarnosti, pravde i prava na dostojanstvo radnika, ako ste spremni na pošteni, javni otvoreni i transparetni politički rad i prihvaćate naš moto „Ne u vlast pod svaku cijenu i ne u vlast sa svakim" onda ste vi Hrvatski laburisti!


Ostanite u dvorani, jer sada želim otvoriti Osnivački sabor Hrvatskih laburista - Stranke rada!

Zagreb, 27. veljače 2010. 

 

 


Laburisti

http://www.laburisti.com/modules/mastop_publish/?tac=Uvodni_govor_Dragutina_Lesara