Nakon prvotne objave slikovne prezentacije, u javnosti su se mogli čuti komentari, da je Program bez rokova zapravo - popis želja, predizborni program. Na kraju nedostatak je ispravljen, te su obzanjeni i rokovi za provedbu 40 mjera. S rokovima ili bez - nedostaju bitne komponente, a to su borba protiv korupcije, borba protiv sive ekonomije, pozivanje na odgovornost za stanje u kojem se zemlja nalazi, i što je najvažnije - nema garancije da se isto neće ponoviti, kada se sve te mjere primjene. U nastavku slijedi osvrt na samo neke od njih.

Porez na dohodak - 3 umjesto 4 stope

Doista je pohvalno što Vlada želi zaštititi građane s malim primanjima, smanjivanjem početna stope poreza sa 15% na 12%. Prema nekim izračunima, to će radnicima s najnižim plaćama, ovisno u kojem dijelu zemlje žive i koliki prirez plaćaju, donijeti mjesečno oko 100 kuna. Ako  k tome pribrojimo i 60-ak kuna ukinutog 2-postotnog kriznog poreza, što je za najugroženije kategorije radnika - koji primaju plaću - dodatnih 160 kuna mjesečno, koje će moći potrošiti na najavljeno poskupljenje energenata, i tko zna čega još nenajavljenog.

Izuzmemo li sivu ekonomiju (plaćanje minimalca preko računa i isplatu ostatka na ruke), tada možemo ustvrditi da se plaće, u velikom postotku, obračunavaju na računalima, putem računalnih programa. Promjena stopa iziskuje promjenu računalnih programa, odnosno nekih parametara obračuna. Promijeniti stope obračuna nešto je kompliciranije nego, recimo, ukinuti krizni porez, ili - povećati neoporezivi dio dohotka, a da stope ostanu  iste. Promjena računalnih programa košta. Kao što je i koštala promjena pri uvođenju kriznog poreza, i promjena računalnih programa pri izmjeni stope PDV-a. Tko to plaća? Izvorno, vlasnici tvrtki, U konačnici - građani, konzumenti usluga privatnog sektora, ili građani kroz porez, za javni sektor.

Dakle, manji ukupni troškovi bi bili da se ukinuo krizni porez i povećao neoporezivi dio dohotka. Na taj način, oni sa najmanjim plaćama bi bili najviše u dobitku, što je trebao biti i cilj ove porezne reforme. Međutim, na taj način oni sa najvećim plaćama ne bi bili u dobitku, kao što će biti u primjeni novih stopa poreza. No iz logičnih razloga zaštite interesa svojih donatora, nikom niti ne pada na pamet uvođenje progresivnog poreza na kapitalnu dobit što bi rezultiralo pojavom srednjeg sloja društva , ali sigurnim gubitkom izdašnih donatora.

I onda dobivamo objašnjenje da su nove stope poreza na dohodak osmišljene za zaštitu najugroženijih slojeva građana!

Davanje izgrađenih autocesta u koncesiju

Je li vam kad palo na pamet dignuti kredit da biste izgradili kuću, zatim tu istu kuću dati nekome da vam je iznajmljuje? Naravno da nije. Zbog čega onda želimo nekome dati upravo izgrađene i još neotplaćene autoceste u koncesiju?

Zar država ne može biti dobar gospodar nad cestovnom infrastrukturom, koja donosi dohodak?

Ili nam autoceste nisu niti trebale, a gradili smo ih - za što netko treba odgovarati, ili ipak prizanjemo da do sada nismo znali efikasno gospodariti - za što isto netko treba odgovarati.

Pet posto radnika manje u javnom sektoru

Mjere predviđaju i smanjenje broja zaposlenika u javnom sektoru za 5%. Generatori lošeg poslovanja u javnom sektoru nisu tih 5% radnika, već korupcija i kriminalne radnje pri javnim ili onim drugim natječajima, prekomjerno plaćanje usluga i roba dobavljačima i izvođačima radova, uz neizbježnu «IMT» krilaticu (ima li mene tude?).

Možemo smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru i 50%, ali bez upravljanja javnim poduzećima pažnjom dobrog gospodara, bez promjene upravljačke strukture sa političko-podobne na stručnu, bez mjera za sprečavanje koruptivnih i kriminalnih radnji pri javnim natječajima, stvar u javnom sektoru se neće bitno popraviti, točnije neće se uopće popraviti. S druge strane, zar je realno očekivati da će vladajući otpustiti sve svoje zbrinute članove.

Prodaja javnih poduzeća

Ovom mjerom država definitivno i konačno prizanje da nema ni znanja, ni volje, promijeniti način poslovanja tvrtki u svom vlasništvu, na način da bude dobar gospodar. No niti jednom riječju se ne spominju konsekvence koje bi trebali snositi oni koji su cijelo ovo poratno vrijeme manirom «uspješnog gospodarstvenika» ova javna poduzeća vodili u propast

Prodajom javnih poduzeća, niti jedna usluga koju ta poduzeća pružaju - jer radi se mahom o uslužnim djelatnostima, neće postati jeftinija. Dakle, građani neće imati tu vrstu koristi. A odreći ćemo se nečeg što je naše, Hrvatsko. Hoće li te usluge biti kvalitetnije? Možda, garancije nema. Hoće li veliki broj radnika privatizacijom ostati bez posla?  Možemo se kladiti da hoće.

Kao rezultat te prodaje, građani Hrvatske će plaćati skuplju uslugu, uz upitnu garanciju kvalitete. Uz manje državne izdatke za plaće -  ali što je sa dobiti?  Dobit će otići vlasniku, vrlo vjerojatno izvan Hrvatske. A tu dobit kao i svaku veliku dobit od rata naovamo, nećemo čak ni oporezovati.

Pa sad, kome ova mjera koristi, zaključite sami.

Ključ reformi leži u javnim poduzećima, odnosno načinu upravljanja istima. Informativni mediji su prepuni vijesti o aferama. Aferama za koje je naprosto nevjerojatno da su se mogle dogoditi u pravno uređenoj državi, sa definiranim zakonima, sa formiranim institucijama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. A ipak su se dogodile. Još nitko, za sada, nije odgovarao. Nije sudski pravomoćno utvrđena ni jedna jedina kuna štete. Pa ipak, štete ima. Znaju to hrvatski radnici, koji je manjak novca u proračunu solidarno podmirivali kriznim porezom i dodatnim postotkom PDV-a.

Često se čuje, iz raznih izvora – od raznih stranaka – ponajprije vladajuće, a ni oporbene ne zaostaju – da teret krize solidarno moramo podnijeti svi. To je prekrasna solidarna floskula. Kao da nas je pogodio tsunami, dogodila se viša sila i hajdemo svi solidarno jedni drugima namiriti štetu. Ali nitko ne daje nikakvu garanciju da se isto neće ponoviti, kada im mi to solidarno omogućimo.

Hrvatski laburisti – stranka rada u svjoj osnivačkoj deklaraciji i kroz program stranke nudi rješenje države kao dobrog gospodara javnog sektora, te je upravo to garancija, da se novac hrvatskih radnika neće solidarno upotrebljavati za punjenje nečijih privatnih džepova. Privatni džepovi se mogu puniti samo kao rezultat rada.

Na kriminal i korupciju ne pristajemo.

Tajnik Stranke
Ivan Pavleka